KADIJA TE TUŽI, KADIJA TI SUDI!

Već duži niz godina lovačke udruge u Hercegbosanskoj županiji gotovo pa u pravilu gube sudske sporove glede šteta od divljači i to ponajviše u slučajevima kada se šteta događa na javnim prometnicama uslijed naleta vozila na divljač. Također, postoje i slučajevi kada sud donosi presudu, ne na temelju činjenica, nego na pretpostavkama tužitelja, a da pri tome tužitelj nije niti jedan navod iz optužnice potkrijepio dokazima, vjerodostojnim svjedocima itd. Prilikom donošenja presuda na štetu korisnika lovišta, u obzir se uzimaju samo one zakonske odredbe koje idu u prilog tužitelju, ali ne i one koje idu u prilog tuženome. Presudama prvostupanjskih sudova čine se povrede odredaba parničnog postupka koje onda utječu i na pravilnost i zakonitost sudskih odluka, a uz to, iste odluke  bivaju rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.

Prvostupanjski sudovi odlučujući o utemeljenosti tužbenog zahtjeva primjenjuju Zakon o lovstvu FBiH, i to odredbe čl. 68. st. 1. i čl. 70. st. 1., kao i čl. 6. i 73. istog Zakona, te Zakon o obveznim odnosima FBiH (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 173., 174.  i 177., kao i odredbe čl. 186. i 277. tog Zakona u odnosu na sporedna potraživanja. Odredbe Zakona o lovstvu FBiH koje primjenjuje, prvostupanjski sud ne primjenjuje pravilno, a odredbe čl. 173. i 177. ZOO uopće ne treba primjenjivati u konkretnom slučaju kada se radi o šteti uslijed naleta automobila na divljač na javnim cestama. S druge strane, odredbu čl. 23. ZOO-a, kao i druge relevantne odredbe, prvostupanjski sudovi uopće ne primjenjuju.

Naime, odredbom čl. 23. ZOO-a određeno je da se na obvezne odnose koji se uređuju drugim saveznim zakonima, primjenjuju odredbe ZOO-a u pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom. Dakle, tom odredbom uspostavljeno je pravilo da su drugi zakoni u dijelu u kome reguliraju određene obvezne odnose lex specialis u odnosu na ZOO. Upravo takva situacija je sa Zakonom o lovstvu FBiH kojim je regulirano pod kojim uvjetima tko odgovara za štetu počinjenu od divljači.

Odredbom čl. 68. st. 1. Zakona o lovstvu FBiH propisano je:

„Korisnik lovišta dužan je poduzimati mjere za sprječavanje šteta koju divljač može učiniti imovini ili ljudima na zemljištu i vodi na kojima se nalazi lovište (održavanje broja divljači prema kapacitetu lovišta, osiguranje prehrane u lovištu, postavljanje čuvara i dr.).“

U svezi sa citiranom odredbom je odredba čl. 69. st. 1. istog Zakona kojom je propisano:

„Ako se radnjama, odnosno mjerama iz članka 68. stavak 1. ovog zakona, počini šteta, korisnik lovišta je dužan nadoknaditi štetu vlasniku, odnosno korisniku zemljišta na kome se nalazi lovište.“

Odgovornost korisnika lovišta regulirana je odredbom čl. 70. st. 1. navedenog Zakona, tako da:

„Za štetu koju počini lovostajem zaštićena divljač odgovoran je korisnik lovišta u čijem je lovištu šteta počinjena, ukoliko je oštećeni poduzeo propisane mjere zaštite.“

Prema tome, odgovornost korisnika lovišta za štetu koju nanese lovostajem zaštićena divljač ograničena je na područje koje je taj Zakon definirao kao lovište, tako da će odgovornost korisnika lovišta postojati samo ukoliko je šteta počinjena unutar lovišta.

Što se to smatra lovištem, određeno je odredbom čl. 31. st. 1. tog Zakona:

„Lovištem, u smislu ovog Zakona, smatraju se površine zemljišta, šuma i voda koje predstavljaju prostornu, prirodnu i lovnogospodarsku cjelinu u kojoj postoje uvjeti za trajan opstanak, uzgoj, razmnožavanje, zaštitu i korištenje divljači, bez obzira na vlasništvo.“

dok je odredbom čl. 6. st. 2. izrijekom određeno:

„U lovište ne ulaze:

(…)

javne prometnice i druge javne površine uključujući i zaštitni pojas do 300 m od naselja;

(…)“

Dakle, za razliku od ZOO-a koji je na jedan opći način regulirao odgovornost za štetu, Zakon o lovstvu FBiH posebno je regulirao odgovornost korisnika lovišta za štetu koji pričini lovostajem zaštićena divljač, prema kojem odgovornost za štetu postoji isključivo ukoliko je šteta pričinjena u lovištu. Kada se tomu doda da je taj Zakon iz lovišta izuzeo javne prometnice, to je nedvojbeno da korisnik lovišta ne može biti odgovoran za štete nastale naletom vozila na divljač na javnim prometnicama.

Utemeljenost prednjih tvrdnji proizlazi i iz čl. 7. Zakona o lovstvu FBiH kojim je regulirana zaštita divljači izvan lovišta na način da je to dužnost vlasnika zemljišta, pravne ili fizičke osobe i kantonalnog ministarstva na čijem se području nalazi zemljište i vode koje se koriste.

Nadalje, čl. 3. istog Zakona propisano je i to da ulovljena, ranjena i uginula divljač i njeni dijelovi pripadaju korisniku lovišta, a izvan lovišta ona pripada kantonalnom ministarstvu, ili pravnom ili fizičkom licu kojem je povjerena zaštita divljači izvan lovišta, a isto to je regulirano i odredbom čl. 62. st. 1. i 3. tog Zakona.

U obrazloženju odluke prvostupanjskih sudova postala je praksa da zaključak o odgovornosti tuženika temelji na ocjeni da tuženik „nije ispunjavao obaveze, budući da isti nije poduzeo mjere propisane čl. 68. Zakona o lovstvu kao i prema odredbama o odgovornosti od opasne stvari“. U prethodnom tekstu izloženo je iz kojih razloga držimo da je ovakav zaključak rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje protivno je i odredbi čl. 191. st. 4. ZPP-a i standardima prava na obrazloženu sudsku odluku.

Pogrešna primjena materijalnog prava ogleda se u propustu prvostupanjskog suda da primijeni odredbe Zakona o cestama FBiH. Relevantne odredbe tog Zakona su:

„Članak 2.

(…)

Javne ceste, ovisno o njihovom društvenom, gospodarskom i teritorijalnom značaju mogu biti autoceste, brze, magistralne, regionalne i lokalne ceste, te prometnice u naseljima.

(…)

Članak 13.

Upravljanje, građenje, rekonstrukciju, održavanje i zaštitu lokalnih cesta i gradskih ulica vrše mjerodavna općinska ili gradska tijela.

Članak 41.

Održavanje cesta, u smislu ovog Zakona, obuhvaća izvođenje radova kojima se osigurava nesmetan i siguran promet i očuvanje projektiranog stanja ceste.

Radovi održavanja cesta mogu biti:

radovi redovitog održavanja cesta,

radovi izvanrednog održavanja cesta.

Radovi redovitog održavanja cesta su:

(…)

drugih poslovi kojima se osigurava stalan, nesmetan i siguran promet na cestama.

(…)

Članak 52.

Pod zaštitom javnih cesta u smislu ovog Zakona podrazumijeva se:

(…)

zaštita od nekontroliranog izlaska većeg broja na cestu ljudi, djece, te stoke i divljači,

(…)“

Uglavnom, tužbeni zahtjev tužitelji temelje na činjeničnim navodima ili samo navodima bez dokazanih činjenica, da su štetu pretrpjeli naletom vozila na divljač na javnoj cesti, a iz Zakona o cestama FBiH jasno proizlazi da su oni u čijem je vlasništvu i nadležnosti cesta (općina, županija, Federacija BiH, itd.) dužni izvršiti zaštitu cesta od nekontroliranog izlaska divljači na cestu, to je nedvojbeno da je te odredbe valja primijeniti odlučujući o zahtjevu tužitelja u slučajevima naleta vozila na divljač na javnim cestama.

Osim toga, česta je praksa prvostupanjskih sudova da u obrazloženju odluke izlože ocjenu dokaza, kako je to određeno odredbom čl. 191. st. 4. ZPP-a u svezi sa čl. 8. ZPP-a. Naime, pravilna ocjena dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a zahtijeva obrazloženje svakog dokaza ponaosob, pa tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu, logičnu vezu. U tom smislu, obveza je prvostupanjskog suda opisati u obrazloženju presude proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice. Međutim, prvostupanjski sud u obrazloženju samo nabraja izvedene dokaze i navodi ih tek djelomično.  Ako prvostupanjska presuda ne sadrži ocjenu svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi sa drugim izvedenim dokazima, što je evidentno kod pojedinih sudskih odluka, nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost iste. Time je direktno povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku kao ključni element prava na pravično suđenje iz čl. II/3.e) Ustava BiH i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga je i ovdje evidentna povreda parničnog postupka.

U vezi s gore navedenim Zakonom treba istaknuti i da je odredbom čl. 6. Pravilnika o saobraćajnim znakovima i signalizaciji na cestama načinu obilježavanja radova i prepreka na cesti i znakovima koje učesnicima u saobraćaju daje ovlašćena osoba regulirano je da  znakovi opasnosti sudionicima u prometu označavaju blizinu dijela ceste ili mjesto na kojem sudionicima u prometu prijeti opasnost određenog karaktera, a znak “Divljač na cesti” obilježava posebno opasna mjesta na kojima divljač često prelazi preko ceste, čl. 20. st. (1) t. 15) Pravilnika. Glavna svrha ovog znaka je da vozače upozori na mogućnost prisutnosti divljači na cesti, što pomaže vozačima da budu svjesni rizika, da ih potakne da voze pažljivo, umanje brzinu, povećaju svoju budnost i u svemu prilagode svoju vožnju na način da mogu pravodobno reagirati u slučaju da divljač iznenada pređe put.

Činjenica da tužitelji upravljaju unutar općeg ograničenja brzine za regionalne ceste, ne znači da su se pridržavali prometnih pravila u smislu odredbe čl. 43. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH, jer ta odredba inzistira i na usklađivanju brzine kretanja prema svim prometnim znakovima, što znači i znakovima opasnosti “Divljač na cesti”.

Opreza radi ističemo i da je nepravilna odluka prvostupanjskog suda da tuženik nije ničim spriječio nastanak štete, odnosno da nije ispunio neke svoje obveze.

Dakle, neka općeprihvaćena, ali ničim utemeljena sudska praksa prvostupanjskih sudova je u obrazloženju odluke da tuženik (korisnik lovišta) „nije poduzeo mjere propisane članom 68. Zakona o lovstvu FBiH“. Prije svega, tom odredbom propisane su mjere za sprječavanje štete u lovištu, a predmetna šteta koja nastane na javnoj cesti, nije nastala u lovištu, o čemu je naprijed već bilo riječi. Osim toga, u odlukama prvostupanjskih sudova ostaje nejasno:

Koje to konkretno mjere tuženik nije ispunio?

Što je to trebao tuženik poduzeti da se djelomično ili potpuno ekskulpira od odgovornosti za štetu pričinjenu na javnim prometnicama, a da to nije poduzeo?

U čl. 68. Zakona o lovstvu FBiH, na koji se pozivaju prvostupanjski sudovi, u stavku 2. propisano je da su vlasnici i korisnici zemljišta i objekata na kojima je utemeljeno lovište dužni poduzimati mjere za sprječavanje štete od divljači, pa zakonodavac primjerice navodi i postavljanje učinkovite ograde. Dakle, ako bi se prihvatio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da „cesta prolazi kroz lovište“, to ni tada ne bi moglo biti govora o propustu na strani tuženika, jer on prema odredbama Zakona o cestama FBiH nije niti vlasnik niti korisnik te ceste.

Također, sudska je praksa da prometni znak opasnosti “Divljač na cesti”, prvostupanjski sud potpuno zanemaruje. Upravo taj znak, koji postavljaju oni u čijem je vlasništvu ili nadležnosti javna cesta, upozorava vozače o mogućoj prisutnosti divljači na tom lokalitetu. Stoga su vozači dužni poduzeti  odgovarajuće mjere predostrožnosti, prilagoditi vožnju, ne samo uvjetima na cesti, znakovima ograničenja brzine, nego i sukladno znakovima opasnosti, a u ovom slučaju je to opasnost od „Divljač na cesti“.

Dakle, ovakva sudska praksa u Hercegbosanskoj županiji, glede gore navedenih šteta od divljači na javnim prometnicama,  niti je pravedna niti je utemeljena na pravu, pravednosti i zakonima. Ukoliko se nastavi, brojne lovačke udruge će biti dovedene, a neke već jesu, pred rub propasti, odnosno gašenja ili će jednostavno lovišta koja imaju u zakupu vratiti njihovu osnivaču, odnosno Hercegbosanskoj županiji  –  Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva pa neka onda ono upravlja, čuva, ulaže, gradi, i sl. u predmetna lovišta.

A tko će onda biti tuženik ako dođe do kontakta ili naleta vozila na divljač na javnim prometnicama? Tko će nadoknaditi štetu od divljači, ali i na divljači?

Na kraju jedno hipotetičko pitanje: Ako nas korisnike lovišta prvostupanjski sudovi protuzakonito i protupravno proglašavaju odgovornima za štete prilikom naleta vozila na divljač na javnim cestama, znači li to da mi korisnici lovišta možemo zatvoriti sve javne ceste na području lovišta prije, tijekom i poslije lova, kada bismo poduzeli sve mjere i radnje za sprječavanje šteta od divljači?

Tekst: prof. dr. sc. Mate Buntić, predsjednik L.u. „Orlov kuk“ – Tomislavgrad