Istraživanje o položaju žene u lovu kopljem koje je proveo Randall Haasa sa suradnicima - pokazuje da ženino mjesto možda u početcima nikada nije bilo “biti kod kuće”. Znanstvenici su otkrili 9.000 godina stare ostatke mlade žene u peruanskim Andama koja je bila dobro opremljena kompletom oružja za lov na krupnu divljač. Temeljem daljnjih 27 analiza pojedinačnih grobnih mjesta sa sličnim alatima, tim koji je vodio Randall Haas sa Sveučilišta Kalifornija u Davisu, zaključio je da su između 30 i 50% lovaca u Americi tijekom tog razdoblja mogle biti žene. Istraživanje je objavljeno u časopisu Science Advances i proturječi prevladavajućem mišljenju da su u lovačkim društvima lovci uglavnom bili muškarci, a sakupljači uglavnom žene. R. Haas dodaje da rezultati ističu razlike u današnjoj radnoj praksi, a koje se tiču položaja među spolovima, razlike u plaćama i titulama. Rezultati istraživanja doista ističu da u tim (današnjim) razlikama možda nema ničega “prirodnog”. Skeletne ostatke šestero osoba, uključujući dva lovca, otkrili su 2018. godine dr. Haas i članovi lokalne zajednice Mulla Fasiri na Wilamaya Patjxa, važnom arheološkom nalazištu u brdskom području Perua.
Analize skeletne građe lovaca kao i bioloških molekula zvanih peptidi u njihovoj zubnoj caklini, omogućile su znanstvenicima da jedan kostur identificiraju kao ženu starosti između 17 i 19 godina, a drugi kao muškarca starosti između 25 i 30 godina.
Prema Hass-u je bilo posebno zanimljivo i uzbudljivo iskapanje grobnog mjesta mlade djevojke. Dok su kopali, otkrili su niz oruđa za lov i obradu životinja koji su pružili snažne dokaze kako je ta mlada djevojka imala status lovca. To je uključivalo kamene vrhove oružja za obaranje velikih životinja, nož i krljušti kamena za uklanjanje unutarnjih organa te oruđa za struganje i štavljenje kože.
Artefakti su vjerojatno bili smješteni zajedno u propadljivu spremniku poput kožne torbe.
Prema istraživanju, djevojka, koju su znanstvenici prozvali "WMP6", upotrebljavala je oružje nazvano “atlatl” (štap kojim su neki autohtoni narodi Sjeverne Amerike pokretali koplje ili strelicu. op.a.), poluga koja je našim drevnim precima omogućavala bacanje koplja na velike udaljenosti.
Njezina glavna lovina u to vrijeme su bile životinje poput vikune - divlji predak alpake i andski jelen.
Kako bi otkrili je li žena lovac bila izvan njihove zajednice ili jedna od mnogih iz tog vremena, istraživači su proveli pregled 429 osoba koje su sahranjene na 107 mjesta u Americi prije otprilike 17.000 do 4.000 godina.
Od toga su pronašli 27 osoba čiji je spol bio pouzdano utvrđen. Osobe su bile sahranjene zajedno s oruđima za lov krupne divljači - utvrdivši da su od tog broja 16 muškarci i 11 žene.
Iz tima istraživača navode da je uzorak dovoljan da se zaključi kako sudjelovanje žena u lovu na krupnu divljač vjerojatno nije bilo nešto beznačajno. Isti tim istraživača, koristeći statistički model za procjenu, smatra da su između 30 i 50% lovaca u tim društvima bile žene.
Nova studija pridonosi mnoštvu literature koja podržava tvrdnju da moderni rodni konstrukti često ne odražavaju prošle. Tome pridonosi i potvrda genetske studije iz 2017. prema kojoj je jedan od važnih vikinških ratnika bila upravo žena.
Ostaju određena pitanja - poput toga zašto mnoga moderna društva lovaca pokazuju seksualne predrasude u lovnim aktivnostima? Istraživači zaključuju da su na takve predrasude mogli utjecati autsajderi - odnosno oni koji su bili izvan društva lovaca - sakupljača, a ne sami lovci. Ili je možda alat "atlatl" koji su koristili WMP6 i njezine suvremenice imao blažu krivulju učenja od tehnologija koje su slijedile, što je omogućilo postizanje stručnosti u djetinjstvu prije nego što su djevojčice postigle spolnu zrelost te svoje vrijeme trebale posvetiti brizi i odgoju djeteta.
Suprotno tomu, ovladavanje lukom i strijelom zahtijeva trajnu praksu sve do adolescentske dobi.
Doktor Haas ističe kako se nada da bi njegov rad mogao potaknuti daljnja istraživanja da bi se saznalo postoje li žene lovci toga vremena i u drugim dijelovima svijeta.