JE LI KORISNIK LOVIŠTA UVIJEK ODGOVORAN ZA ŠTETE OD DIVLJAČI

Zadnjih par godina svjedoci smo šteta od divljači u Hercegbosanskoj županiji koje su nanesene na domaćim životinjama. U pravilu vlasnici stada, bilo ovaca ili goveda, naknadu štete uglavnom traže od lovačkih društava, odnosno korisnika lovišta. Pojedina lovačka društva je ovakva praksa stajala više tisuća konvertibilnih maraka, a neka dovela na rub propasti. No, je li korisnik lovišta uvijek i u svakom slučaju odgovoran za štetu koju počini divljač? Naravno da nije, niti može biti. Ono što se prešućuje, a ne bi trebalo, jesu zakonski okviri koji propisuju način, prava i dužnosti korištenja pašnjaka. Tako se u čl. 67.  Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine Hercegbosanske županije, broj 2, Livno, od 12. ožujka 2010.) jasno propisuje način korištenja pašnjaka – pa se navodi sljedeće: Držatelj stoke mora zaključiti ugovor sa zakupodavcem zemljišta za ispašu stoke.

Ugovor iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati podatke o: zemljištu (mjesto, katastarska općina i čestice, površina), zakupodavcu i zakupoprimcu zemljišta, vremenu za koje je ugovorena ispaša, o broju stoke koje se mogu napasati, o veličini zemljišta i mjestu gdje se to zemljište nalazi.

Ugovor iz stavka 1. ovoga članka sklopljen između fizičkih osoba registrira se kod općinske službe u mjestu ispaše.

No, praksa po ovom pitanju je sasvim drugačija. Većina vlasnika stada, bilo ovaca, koza i goveda nema zaključene ugovore o korištenju pašnjaka, pa samim time vrše nelegalnu ispašu i krše odredbe čl. 133. Zakona o poljoprivrednom zemljištu HBŽ-a. Postavlja se pitanje: može li korisnik lovišta koji za isto plaća uredno naknadu za korištenje biti odgovoran ukoliko je pričinjena šteta od divljači na stoci vlasnika koji vrši nelegalnu ispašu, pri čemu se šteta najčešće događa zbog nepoduzimanja mjera vlasnika stoke za sprječavanje šteta od divljači, a koje su, primjerice u Hercegbosanskoj županiji regulirane Pravilnikom o mjerama za sprječavanje štete od divljači (Narodne novine Hercegbosanske županije, broj 2, Livno, od 16. ožujka 2015.). U članku 5. ovoga pravilnika je naveden niz mjera koje vlasnici stoke moraju poduzeti. Tako se u istom članku u točki d. veli sljedeće: U planinskim i drugim izdvojenim područjima gdje se mogu očekivati ili se učestalo pojavljuju vukovi i medvjedi, stoka u tijeku noći mora biti zatvorena u staji ili u odgovarajuće zaštićenom toru odnosno, odgovarajućoj električnoj ogradi, a u tijeku dana, ako nisu u zaštićenom prostoru, na ispaši mora stalno biti nazočan čuvar (pastir) i pastirski pas čuvar.

U istom članku, točka g. stoji da se stoka može puštati na ispašu samo na površinama dozvoljenima za pašu, a u točki k. se veli:  da se stoka ne pušta (niti prolazi radi ispaše) na poljoprivredno zemljište i u šumu i šumsko zemljište ukoliko to nije odobreno od strane vlasnika ili korisnika zemljišta što se dokazuje ovjerenim ugovorom ili drugim aktom o korištenju zemljišta.

Dakle, ako bismo doista provjerili stanje na terenu došli bismo do podatka da većina vlasnika stada, odnosno stoke vrši ispašu nelegalno, a budući da se većina pašnjaka poklapa s lovištem – zaključak je da je stoka nelegalno na pašnjaku, odnosno u lovištu. Ukoliko je nelegalno na ispaši – kako korisnik lovišta može biti, ili uopće netko drugi, odgovoran za nastalu štetu uslijed napada divljih životinja. Ako k tomu dodamo i nerijetku praksu da vlasnici stada ne poduzimaju propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, bilo da nemaju adekvatno ograđene torove, rasne pastirske pse, bilo da stoka nije pod stalnim, nadzorom, a nerijetko se događa da stoka u planinskim područjima ostaje noćiti u šumi – ne trebaju nas čuditi napadi divljih životinja na stoku. Tko je tu odgovoran? Zaključak možete izvesti sami. Ukoliko dođe do nastanka štete na domaćim životinjama u lovištu, korisnik lovišta bi morao voditi računa, odnosno utvrditi je li vlasnik stoke poduzeo sve mjere u cilju sprječavanja štete od divljači i ima li uopće dozvolu za vršenje ispaše u lovištu. Dakle, treba biti oprezan i ne nasjedati na uvriježenu praksu da je uvijek i posvuda i za bilo koju štetu na domaćim životinjama odgovoran korisnik lovišta ka i to da se u pravilu tražilo što je korisnik lovišta, a ne vlasnik stada, odnosno domaćih životinja, poduzeo u cilju sprječavanja nastanka štete od divljači.